недеља, 8. јануар 2017.

selo moje kraj Morave


Duško Domanović // FACEBOOK

Procunjah maločas kroz selo moje kraj Morave, da malo izmrznem ludila po mozgu, pazarim cigare na benzinskoj pumpi i vidim je li mi štogod od sela ostalo. I opet me, po ko zna koji put, za džigericu ugrize kad pogledam onu negda beskrajnu livadu na kojoj sam učio loptu da šutiram, a preko koje se danas razvukla smrdljiva industrijska zona sa dimnjacima, zidovima, ogradama žičanim. Ko neka betonska, zaražena rana na svilenoj koži mog detinjstva. Onda u tišini čujem kako mi sneg pod nogama škrguće, pa s nekim čudnim olakšanjem pomislim da možda, ipak, još uvek ima nade. Bar dok mi lihvari i snegove ne otmu, ili ih nasmrt zapovraćaju otrovima iz svojih alavih dimnjaka. Koliko pakosne proždrljivosti u glavi onoga ko je čoveku ukrao detinjstvo, da bi ubio sneg.

Нема коментара:

Постави коментар